Fotografija kao povijesni dokument

Fotografije po prirodi svoga nastanka točno i uvjerljivo prikazuju stvarnost jednog prošlog vremena i na taj način neposredno dokumentiraju povijesne događaje, pojave i ličnosti iz vremena svoga nastanka.  Njihova je vrijednost dvojaka. One same po sebi kao dio prošlosti imaju povijesnu vrijednost, a istovremeno su i nosioci sadržaja koji predstavljaju nezamjenjiv izvor za proučavanje razdoblja prošlosti kojem pripadaju.

Pisani dokumenti uvijek su smatrani vrijednim čuvanja i istraživanja. Fotografije kao jedan od novijih medija izražavanja i bilježenja stvarnosti dugo vremena nisu bile priznate kao povijesni dokumenti i primarni izvori, pa kao takve, niti vrijedne arhivskog ili muzejskog čuvanja. Danas su one vrijedni nekonvencionalni povijesni dokumenti i izvori informacija kakvih nema u tradicionalnim pisanim dokumentima. One sadrže informacije u slikovnom obliku koje nisu dostupne u drugim vrstama zapisa, a zbog samog načina nastanka posjeduju moć da točno i uvjerljivo dokažu, prezentiraju i rekreiraju činjenice iz prošlosti. 

Što fotografije čini povijesnim dokumentom ili što sve trebamo znati o fotografiji da one postanu povijesni dokumenti? Svi sakupljeni podaci o fotografiji mogu se podijeliti u dvije razine. Prvu razinu čini sadržaj, odnosno opis sadržaja fotografije. Opis treba sadržavati provjerene podatke o mjestu i vremenu snimanja, o snimljenom događaju ili trenutku nekoga događaja i snimljenim osobama. Drugu razinu čine tehnički podaci: način snimanja, vrsta (izvorni negativ ili pozitiv, reprodukcija), materijal (zapaljiva ili nezapaljiva podloga negativa), veličina negativa (standardizirani formati 2,4x3,6 cm, 6x6 cm, 6x9 cm), te snimatelj, odnosno autor fotografije. Fotografija je povijesno određena kada je o njoj prikupljena većina navedenih podataka.

Fotografija postaje povijesnim dokumentom kada su kritički utvrđene sve povijesne činjenice sadržane na njoj. To često iziskuje veliki trud i odgovornost istraživača, određeno znanje o snimljenom događaju, te poznavanje društveno-političkog konteksta vremena u kome su nastale. Znanstvena metodologija slična onoj koja se primjenjuje kod tekstualnog zapisa mora se primijeniti i na fotografije, kako bi se dokazala njihovu autentičnost, te verificirala istinitost i točnosti opisa ili pisanih bilježaka koje ih datiraju ili identificiraju. I pored svoje očiglednosti i prepoznatljivosti detalja, kao što su elementi pejzaža, odjeće, natpisi i svega što je namjerno ili slučajno ušlo u kadar, fotografiju je bez pratećih podatka teže sadržajno identificirati od nekih drugih dokumenta. Naime, postojeći opisi, koji se najčešće dobivaju s fotografijom, često proizvoljni i netočni. Oni se redigiraju uz pomoć drugih vjerodostojnih izvora kao što su arhivski dokumenti (autentični pisani materijal o nekom događaju ili osobi, memoarski zapisi, izjave o sadržaju fotografije sudionika snimljenog događaja) ili putem konzultacije stručne i znanstvene literature, tiska ili već publiciranih foto albuma. Otkrivanje povijesne istine sa snimljenih fotografija predstavlja jedan od najsuptilnijih poslova istraživača. 

Identifikacija autorstva, odnosno autora snimljene fotografije jednako je tako važna. Nažalost, uobičajena praksa izbjegavanja autorstva i njihovog potiskivanja u anonimnost dovela je do toga da je veliki broj autora zaboravljen i nažalost, neidentificiran. 

Floskula fotografija ne laže, fraza je koja se često koristi kako bi se naglasilo da je ona izvorni i objektivni prikaz stvarnosti viđen okom foto-kamere i njenog autora. Bez obzira na to što takva fotografija predstavlja isječak iz objektivne stvarnosti, ne treba zaboraviti da iza objektiva stoji čovjek koji daje subjektivnu interpretaciju onoga što vidi. Već sam izbor detalja iz stvarnosti predstavlja njenu interpretaciju, a da ne govorim o mogućim izrežiranim i namještenim scenama. Fotografija može otkrivati, ali i iskrivljavati. Ona može biti glas istine, ali i sredstvo obmane, zavisno od toga u koju će se svrhu koristiti.

U različitim tiskovinama fotografije su često korištene tek kao puki ilustrativni materijal ili kao nadopuna pisanog teksta znanstvenih i popularnih publikacija kako bi ih učinila vizualno atraktivnijim i interesantnijim za potencijalne čitaoce. Takav način njihove upotrebe imao je ishodište u nerazumijevanju važnosti fotografije kao primarnog povijesnog izvora, ali i u nesklonosti i nenaviknutosti istraživača njenom uključivanju u svoja istraživanja. To je doveo i do brojnih pogrešaka u njihovoj upotrebi: nisu bile evidentirane u pratećim obavijesnim pomagalima na kraju tiskovine, niti je označavan izvor od kuda su presnimljene, tko ih je snimio, a vrlo često nisu bile ni povezane s informacijom sadržanom u tekstu. Pojedini autori preuzimali su već objavljene fotografije i prenosili krive opise, bez da su provjerili točnosti preuzetih podataka.