Bolničarka Beba

Pogleda usmjerenog u objektiv fotoaparata i s velikim osmjehom u nas gleda bolničarka Beba. Na poleđini fotografije vidljivo je tek da je fotografija snimljena u Dubrovniku, vjerojatno 1945. godine. Međutim uz fotografiju pronalazimo i rukom ispisane dokumente, cijelu jednu ispovijest Bebe, pravog imena Marije Supičić, bolničarke u Šamarici, a kasnije i referentice saniteta Invalidskog doma na Hvaru koji se nalazio u Hotelu Park. 

Marija Supičić Beba (1924.-2014.). živjela je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Rapskoj ulici na zagrebačkoj Sigečici. U partizane odlazi na Baniju prije svega zato što je preko svojih prijatelja u Topuskom upoznala liječnike iz Zagreba s kojima je zajedno spasila dvoje djece iz logora Jastrebarsko. Upravo će ti lječnici kasnije Bebu izdati propusnicu za izlazak iz okupiranog Zagreba.

Beba je prije rata bila aktivna u sindikalnom pokretu, koji je za vrijeme rata upućuje na tečaj Crvenog Križa. Nakon četiri mjeseca tečaja i kratkotrajne prakse, nastavila je djelovati u ilegalnom pokretu koji je bio zadužen za uništavanje ustaških letaka i plakata u Zagrebu. Bila je aktivna i u prikupljanju crvene pomoći. Nakon jedne akcije veliki broj omladinaca i omladinki iz njene grupe je uhićen, te je zbog straha od uhićenja i mučenja bilo potrebno hitno napustiti Zagreb. Jedan dio njene ilegalne omladinske grupe pobjegao je preko Jastrebarskog na Žumberak, dok je Bebi uspjelo dobiti liječničku uputnicu da se mora liječiti u termama Topusko. Iz Topuskog bježi prema Baniji gdje je u komandi područja raspoređuju u bolnicu na Šamarici. Zbog njenog odlaska u partizana stradala je njena majka, gdje su je noćima zlostavljali u prostorijama 'ustaške bojne'. 

Kao prilog jednoj fotografiji donosimo vam i rekonstruiranu ispovijest koju je Beba napisala sedamdesetih svojeručno na listovima papira i koja donosi vrijedne informacije o samom funkcioniranju partizanske bolničke službe. 

'O partizanskoj bolnici u šumi Šamarici na Baniji mogu govoriti od 20.6.1943. kada sam tu došla. Politički komesar bolnice zvao se Čalić Dušan. Vjerojatno je bio još koji rukovodilac, ali se ne sjećam imena. Za ranjenike se prije mog dolaska brinula drugarica Ankica Lončarić s nekoliko bolničara, tj. lakših ranjenika. Tko je bolnicu ovdje smjestio i kada je ona podignuta ne znam, ali će vjerojatno znati seljani sela Trnovac, otkud je postojao prilaz kroz šumu. Bolnica je imala veliki značaj, pogotovo tako dobro čuvana i sakrivena. Bolnici je prijetila velika opasnost. Ceste s Dvora, Kostajnice, Gline, bile su dobre i ravne i vodile su u srce Banije. Aerodromi su bili blizu. Avioni su nas tražili svakog dana. Šume pitomog kestena bile su stare, stabla visoka, krošnje rijetke. Krovove baraka pokrivali smo svježim grmljem. Drug Tošo s drva je prije loženja skidao koru kako se prilikom loženja ne bi stvarao dim.

Niti noću, niti danju, nismo smjeli glasno govoriti i na to smo jako pazili. Tajnost je bila potrebna zbog raznih izdajnika koji bi se mogli šunjati kroz šumu. Ranjenici koji bi na bilo koji način stizali u bolnicu mogli su doći do stražarskog mjesta. Pokretni ranjenici dobivali su povez preko očiju. Nepokretne ranjenike preuzimali smo iz kola na naša nosila i oni su također dobivali povez preko očiju. Konjske zaprege nikada nisu mogle doći do same bolnice. U samu bolnicu mogli su doći najviši rukovodioci brigada, bataljuna ili redoviti kuriri. Bolnica je bilo dobro čuvana sa svih strana. Protiv regularne neprijateljske vojske naše jedinice čuvale su nas i protiv izroda kojih smo se najviše bojali. Barake su bile čvrste s krovovima od crijepa. Neke barake su imale i tavan koji je služio kao bolesnička soba. S jedne i druge strane bili su drveni kreveti sa slamaricama. Pokrivače je narod dao za bolnicu. Od zadobivenih rama ovdje su liječeni borci iz najrazličitijih jedinica. Nisu bili samo banijski borci. Liječili smo im rane kako smo najbolje  mogli i znali, ali u svemu tome ljudima je najviše pomagala njihova mladost i volja za životom. 

Sanitetski materijal bio je veoma oskudan. Zavoji većinom od pocijepanih plahti i ukrasnih kuhinjskih krpa. to su za mene bili najteži dani. Prvi put u životu susrela sam ranjenike i smrt. Najveći problem bio je oprati zavoje. Trebalo je odlaziti daleko dolje u šumu na gorski potočić. Kako oprati zavoje bez sapuna. Trebalo ih je i sušiti, ali to nismo smjeli, jer su razasuti zavoji bili vidljivi iz aviona. Dnevno su se na Baniji vodile ljute borbe. Dolazile su brigade jedna drugoj u pomoć, tako da smo imali boraca s raznih strana. Hranu za bolnicu je skupljao ekonom. Narod je znao da u srcu njihove šume leži bolnica i uvijek su odvajali koliko su mogli. Zato su ranjenici uvijek skromno i po malo imali što jesti. 

Kapitulirala je Italija. Kroz mjesec dana stigao je i u našu bolnicu sanitetski materijal. Nešto instrumenata probrano je 'z brda z dola', ali ipak. Iz logora Rab oslobođeno je dosta naših ljudi koji su krenuli za bolnicu. Tako je s njima došao i doktor Bella Kohn kirurg. Došao je i sada nažalost pokojni doktor Julius s cjelokupnom obitelji. Ostao je doktor Kohn, a doktor Julius je otišao u komandu područja u Klasniću. Dolaskom liječnika i dosta zavojnog materijala bitno se u bolnici sve izmijenilo. Staklo je stiglo iz Gline. Napravljen je drveni stol za operacije. Nabavljena je karbid lampa umjesto žmigave petrolejke. Pristigli lijekovi i injekcije su sređeni. Sterilizacija instrumenata vršila se kuhanjem, a tupferi koji su dolazili i na najteže rane, parili su se na pari iznad lonca. U pošiljci je bila veća količina klora koji nam je itekako dobrodošao. Noć i dan su nam dolazili ranjenici veoma iscrpljeni dugim transportom. 

Među našima bio je i koji ranjeni Talijan. Među ranjenim Talijanima bio je i jedan liječnik. Ubrzo je naučio jezik i zdušno se primio posla. Ime mu više ne znam. Srela sam ga iza rata u vojnoj bolnici u Vlaškoj. Sada su barake bile pretijesne, moralo se raditi još njih dvije ili tri. Jednog dana dobili smo pet teško ranjenih engleskih pilota. Među njima u trbuh ranjeni Danac koji je znao njemački i engleski jezik, a ja pomalo od toga i jako smo dobro surađivali. Englezi su imali smrtonosne rane od velikog protuavionskog metka kroz pluća, vrat i ramena. Uz velike žrtve i njegu, rane su im zaliječene da su jednog dana krenuli ka jednoj poljani pokraj Gline gdje su ih preuzeli njihovi  avioni.

U našem velikom radu i zalaganju, slabim uvjetima uspijevali smo. Jednog dana kurir je donio vijest da se sprema Sedma ofenziva. Isti smo dan najteže ranjenike bez nogu, ranjene u glavu ili trbuh počeli spremati na daleki put na Petrovu Goru u bolju bolnicu.

Pošto smo u šumi imali još zemunica pokretljivije ranjenike smo potrpali pod zemlju. U obližnjim selima skupljeno je dvadesetak zaprega, a u njih smo stavili oko četrdeset i pet ranjenika. Uz oružanu pratnju, ja sam bila sanitetski vođa te naše kolone. Uz bosansku granicu kretali smo se noću preko polja i livada van cesta. Ne trebam posebno napominjati kolike su bile muke ranjenika. Sakrivali smo se od aviona, a vrebala nam je opasnost i od Huskine bande. Ipak nas je netko odao, pa cijeli naš put iznad nas nadlijetao mali dvokrilni avion koji je na lijevom krilu imao nacrtan crveni križ. Treći dan kada smo bili na domaku Petrove gore na nas su se okomile štuke, njih šest. Pošto nas nisu odmah našli mi smo to iskoristili i krenuli uz brdo šibajući konje i uz strašne jauke ranjenika jedva se domogli kućica u selu Katinovac. Tako smo se spasili. Naš dolazak u bolnicu na Petrovoj Gori najavili su kuriri. Brzo i lijepo su nas primili. Doktor Knajnhapel i osoblje. Mojem iznenađenju nikada kraja. To nije bilo kakva bolnica, činila mi se po opremljenosti kao prava bolnica u odnosu na ono što smo imali u Šumarici.

Ubrzo sam pohitala nazad u moju bolnicu. Našla sam ranjenike koje su spremali u zemunice. Nosili su ih na nosilima do zemunica koje nisu bile blizu. Ni sama nisam znala za sve zemunice. Najveća i najbolje opremljena zemunica nije imala poklopac odozgo, već prilaz i vrata koja su se iznutra zatvarala. Imala je ležajeve dolje i stalažu. U zemunici je bilo mjesta za četrdesetak ljudi. Sistem ventilacije bila je zapravo limena cijev čiji je kraj bio u gustom grmu. Tu su bili i najteži nepokretni ranjenici i zato se s njima smjestio i doktor Bella.

Kad je i zadnji ranjenik bio smješten na sigurno, a personal raspoređen po dežurstvima ofenziva je novom žestinom počela. Po cestama se u kolonama kretala neprijateljska vojska baš prema srcu Banije, prema nama. Jedan dio bolničkog osoblja dobio je zadatak da pazi na kretanje i odvraća Nijemce od zemunica, drugi dio je dobio zadatak da noću otvara zemunice i hrabri ranjenike. Ja sam ostala da usmjeravam pristigle nove ranjenike prema šumi i zemunicama. 

U žaru moje dužnosti, a da pomognem smrtno ranjenom borcu našla sam se i sama u obruču. To je bilo u selu Mali Gradac. Videći seljaci da nemam kuda uvukli su me pod ruševine neke bivše zidane kuće. Tu je bio zarušen podrum. U toj rupi gdje se nije moglo ni sjediti bilo nas je šestoro. Još se nisam ni snašla, već su me odozgo zatrpavale nečije ruke. Zrak nam je dolazio kroz spaljene grede. Da bude veće zlo, odmah preko puta  u velikom seoskom dvorištu smjestio se njemački štab. Odmah su postavili svoju stražu tik pored zida gdje smo mi bili zatrpani. Šest dana i noći slušali smo mijenjanje straže i bili smo bez hrane i vode. Sedmi dan su dvije žene od žeđi umrle. Jedva nekako grebući kroz naslage  uspjeli smo se otkopati. Iduću noć sam izašla i ustanovila da nemam snage stajati na nogama. Ipak puzeći na koljenima i motreći na njemačkog vojnika na straži, tako reći pored njega potrbuške, prebacila sam se preko ceste u jarak, a odatle u malu seosku kućicu. Na moju veliku radost tu sam zatekla žene i djecu. Dobrano su me se prestrašili, ali i shvatili da sam došla po vodu da spasim žene. Danas još u selu Mali Gradac znaju za ovu priču. Tom prilikom sam sklopila trajno prijateljstvo s Ivanom i Dragom Maljur koji žive u Bjelovaru. 

Sedma ofenziva teško je pogodila našu bolnicu. Spaljene su bile sve barake. Vandalskim činom njemačke vojske ostali smo bez ranjenika i liječnika. Ubacivši bombu u ventilacijsku cijev odmah su poginuli ranjenici na stalaži. Kad je liječnik Kohn otvorio vrata od zemunice još su ispalili rafal po ranjenicima. Doktor se uspio spasiti, ali su kasnije odvezli sve u nepoznatom pravcu. Doktor Bella Kohn se iza vrata vratio iz zarobljeničkog logora. Ovu zemunicu je odao jedan naš stražar u kojeg nitko ne bi prije posumnjao.

Sad je opet počelo mukotrpno vađenje ranjenika iz zemunica. Rane su im bile u očajnom stanju. Sad nismo imali bolnicu, što da se radi. Najbliža građevina bila je škola u selu Buzetu. Dan prije toga Nijemci su u toj školi imali štale gdje su držali opljačkanu stoku. Nadljudskim naporima smo to očistili, razasuli smo slamu i tu smještali ranjenike čije su rane nesnosno zaudarale. Opet smo ostali bez doktora i sanitetskog materijala. Ni tu nam avioni nisu dali mira. Trebalo je krenuti preko šuma i brda i livada do sela Ljeskovac. Opet u srušenu školu. Pretilo nam je zlo od četnika i trebalo je opet ići.  Naša kolona s teškim ranjenicima i novopristiglim iz ofenzive kreće po granici s Bosnom za selo Žirovac. Smjestili smo ranjenike po malim spaljenim kućicama. Ovdje je naša bolnica dobila broj 21. U bolnicu sada već dolazi jedna medicinska sestra, a pridružuje se i dr. Josip Tadić. Sve je to premalo jer su nam se pridružili i tifusari. Ovdje nas je zatekla ljuta zima i dubok snijeg. S tifusarima smo imali puno problema. Bježali su iz nastambe u snijeg. Trebalo je noću dežurati. Danju radeći oko ranjenika, noću me je zapalo dežurstvo kod tifusara. Rezultat svega je bio taj da sam se u veljači 1944. godine razboljela od pjegavog tifusa. Od tada više ne znam kuda sam se kretala, ali znam da je bolnica bila neprestano u pokretu i bježanju.

Naši ljudi na Baniji ne miruju. Za svoje ranjenike grade nove drvene barake u drugoj šumi. Konačno nakon pet - šest mjeseci lutanja dolazimo u prekrasnu novu bolnicu. Sve nove barake i novi bolnički kreveti. Ne znam sada više koja je to bila šuma, zaboravila sam. Moje zdravstveno stanje iza tifusa se pogoršavalo. U oba koljena mi je došla voda i s tim sam imala velikih problema. Moji me drugovi nisu zaboravili i jednog dana su odlučili da avionom idem u Bari, Italiju. Jedne noći nakon puno muka uspjelo je avionu da se spusti na polje pored Gline. Prihvatili su nas u Bariju i sanitetskim automobilom odvezli na plantažu badema s oko stotinu šatora u kojima su bili naši ljudi na oporavku od teških rana. Za zdravlje se brinuo doktor Štajnhard, danas primarius neurokirurg u Beogradu. 

Nakon dvomjesečnog boravka vratila sam se u domovinu brodom Ljubljana. Na brodu je bilo oko 500 rekonvalescenata. Brod dolazi u Split. Pošto se moje zdravlje nije bitno popravilo poslana sam u Hvar u invalidski dom na daljnji oporavak. Od tada gubim svaku vezu s Banijom i bolnicom. Udajom iza oslobođenja, muževljeva služba me prisiljava na česta seljenja.

Jedne noći morali smo hitno napustiti Hvar i otići u Dubrovnik. U hotelima i vilama Lapada smjestili smo 1800 invalida. Među njima su bili borci iz cijele Jugoslavije koji su se vraćali iz Italije i Afrike. U hotelu Lapad nalazio se i glavni štab, ali osim njega tu se nalazila i ambulanta, škola, kao i amatersko kazalište. Drugovi iz Slovenije sastavili su odličan hor koji je nastupao i na Radio Dubrovniku.

Često čitam o 'glorifikaciji' bolnice na Petrovoj Gori i samo što ne zaplačem od muke. Iako patim od skromnosti moram pisati o našoj bolnici jer znam razliku između te dvije bolnice. Naša bolnica nepravedno je zanemarena, treba da se o njoj piše i o njoj istražuje, ako ni zbog čega drugog barem da se zna da bolnica postojala i da se borila.'