Elvira Kohn: Kada je fotografija veća od života

Elvira Kohn (Rijeka, 1914. – Zagreb, 2003.) bila je jedna od prvih profesionalnih hrvatskih fotoreporterki i jedina žena fotoreporter u propagandnom odjelu ZAVNOH-a. Židovka po podrijetlu, preživjela je talijanske koncentracijske logore u Kuparima i Kamporu na Rabu. Prošla je put od atelijerske fotografkinje u Vinkovcima, preko reporterke dubrovačkog Foto Jadrana, pa sve do partizanske fotoreporterke i voditeljice fotoodjela Doma JNA u Zagrebu.

Njezin je život najbolje dokumentiran u opsežnom intervjuu koji je s njom u svibnju 2003., nekoliko mjeseci prije smrti, vodila Lea Šiljak za bečki institut Centropa. Uz taj intervju, ovaj se tekst oslanja na radove hrvatskih povjesničarki i povjesničara fotografije i kulture te na studiju poljske slavistice Katarzyne Taczyńske.

Elvira Kohn rođena je 1914. u Rijeci, na samom početku Prvoga svjetskog rata. Otac Bernard Kohn (rođen 1887. u Koški kraj Našica) bio je trgovac i upravitelj u tvrtki za proizvodnju tekstila. Obitelj je prije Rijeke kratko živjela u Beču, gdje se 1912. rodio njezin brat Aleksandar. Bernard je kao austrougarski vojnik zarobljen u Nišu i ondje je 1915. umro od tifusa, kad je Elvira imala godinu dana (Centropa, intervju; obiteljsko stablo).

Fotografski zanat izučila je u privatnom atelijeru Seiler u Vinkovcima, gdje je postala kvalificirana fotografkinja. S vremenom su joj dosadili statični portreti i namještanje ljudi u studiju te je, prema vlastitom priznanju, željela raditi izvan njega, kao fotoreporterka. Prilika joj se ubrzo pružila kada je posredstvom jednog trgovca pozvana na rad u Dubrovnik.

Početkom 1932. Elvira se preselila u Dubrovnik, a ubrzo joj se pridružila i majka. Zaposlila se u radnji Jadran na uglu Žudioske ulice, odmah uz sinagogu, u vlasništvu nakladnika i knjižara Miha Ercegovića i njegova sina Velimira. Radnja je imala knjižaru, papirnicu i fotostudio, a Dubrovčani su mladu fotografkinju ubrzo prozvali „signorina Elvira“. Kao reporterka snimala je kulturna i politička zbivanja, crkvene obrede, krštenja, dječje rođendane i događaje za novine. Prema Barbari Blasin i Igoru Markoviću, Kohn je, za razliku od suvremenica vezanih uz atelijersku fotografiju, bila sklonija dokumentarizmu i usavršavala se kao fotoreporterka (Makabijada, prema Ženskom vodiču kroz Zagreb).

Davor Konjikušić razlikuje dvije razine njezina rada u tom razdoblju. Za Ercegovića je snimala komercijalne fotografije, a njezin je autorski rad bio pod utjecajem nove objektivnosti, njemačke Neue Sachlichkeit (Konjikušić, Crveno svjetlo, str. 64). Riječ je o međuratnom smjeru koji je njegovao trijezan, oštar i precizan pogled na predmete i ljude.

Nakon uspostave NDH 1941. Ercegovićev poslovni partner zatražio je otpuštanje Židovki i Židova. Prema novim uredbama svaki je Židov morao nositi istaknuto slovo Ž, a Židovima je bio zabranjen i rad u javnim službama. Ercegović ju je, međutim, otpustio samo formalno, pa je kriomice nastavila raditi za njega. Snimala je i veliku proslavu NDH pred crkvom sv. Vlaha, koju sama datira u travanj 1942. Ostali su fotoreporteri bili zauzeti pa se na zadatku našla ona, s Leicom u ruci i židovskim znakom na prsima. Kad su je ustaški dužnosnici prepoznali, morala je prekinuti posao, a Ercegovići su kasnije vlastima rekli da su filmovi uništeni i da fotografije nikada nisu razvijene. Dubrovnik je tada bio pod talijanskom vojnom upravom, koja je odbijala zahtjeve Nijemaca i ustaša da im se predaju Židovi. Miho i Velimir Ercegović nalaze se na popisu hrvatskih Pravednika među narodima (popis D. Žubrinića), dok Taczyńska u bibliografiji upućuje na zapis o obitelji Ercegović u bazi Yad Vashema.

U studenome 1942. talijanske vlasti okupile su dubrovačke Židove, kao i one koji su se u gradu zatekli ili sklonili, i ukrcale ih na putnički brod. Na pristaništu je bio i Miho Ercegović. Kad mu je Elvira htjela vratiti fotoaparat, rekao joj je da ga zadrži: „Što bude s tobom, neka bude i s aparatom“ (Makabijada). Konjikušić donosi prijevod Elvirina iskaza iz intervjua, prema kojem joj je Ercegović rekao da zadrži aparat kako bi sve što se dogodi ostalo zabilježeno na filmu (Crveno svjetlo, str. 64). Ta je verzija vjerna engleskom transkriptu Centrope.

Dubrovački Židovi prva su dva mjeseca bili zatočeni u hotelu Wregg u Gružu, a početkom siječnja 1943. prebačeni su u Kupare, u hotel ograđen žicom u kojem je bilo oko 1200 interniraca. Hrana je bila oskudna, a kretanje ograničeno na prostor oko zgrade (Centropa). U svibnju 1943. internirci su prebačeni u talijanski logor Kampor na Rabu. Logor je imao odvojene dijelove za Slovence i za Židove, a židovski se dijelio na „dubrovački“ i „kraljevički“. Elvira i majka spavale su u zidanim barakama s tridesetak ljudi, u kojima je danju bilo pretresa i maltretiranja.

Elvira je dobrovoljno radila u bolnici u hotelu Imperial u gradu Rabu, gdje je pomagala sterilizirati zavoje i pripremati medicinske instrumente. Odbila je, kako kaže, iz čistog prkosa šivati gumbe na talijanske odore. Leicu je cijelo vrijeme skrivala uz pomoć mreže logoraša, koji su fotoaparat premještali iz barake u baraku nakon svakog novog pretresa. Izvori se razilaze o tome je li u logoru fotografirala. U intervjuu iz 2003. kaže da za vrijeme zatočeništva nije fotografirala jer bi to bilo preopasno. Blasin i Marković pak pišu da je prokrijumčarenom Leicom snimila danas povijesne fotografije oslobađanja logora u rujnu 1943.

Sačuvane su i njezine bilješke iz logora, na kojima se temelji rad Lucije Benyovsky iz 1996., a 2018. Katarzyna Taczyńska analizirala je njezine fotografije zajedno s dnevnikom i jednom pjesmom (Taczyńska, sažetak).

Nažalost, ustaše su 1942. Elvirina djeda i baku Klein iz Vinkovaca odveli u Staru Gradišku, odakle se nisu vratili. Ujaci Samuel i Dragutin Klein ubijeni su u Jasenovcu, kao i petnaestogodišnji bratić Mirko, a očeva braća te sestra Elza s mužem kasnije su ubijeni u Auschwitzu.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. na Rab su stigli partizani iz Crikvenice. Elvira im je rekla da je profesionalna fotografkinja i da ima fotoaparat, pa su je pozvali da s njima krene u propagandni odjel ZAVNOH-a u Otočcu. S njom je krenula i majka, koja je ondje radila najprije u kuhinji, a zatim u bolničkoj ljekarni (Centropa). Volovskim kolima, preko razrušenog Senja i Velebita, stigle su u Otočac. Elvira je snimala sjednice, konferencije, izložbe i koncerte te sve što se događalo u tijelu koje je djelovalo kao prva hrvatska vlada. Tako je postala jedina žena fotoreporter u ZAVNOH-u, ali i među partizanima uopće. Pred njemačkom ofenzivom ratni ju je put vodio iz Otočca prema Slunju i Plitvicama, preko Gline, gdje je 13. siječnja 1944. doživjela bombardiranje, pa sve do Topuskog. Preživjela je i bombardiranje konvoja na putu za Zadar, kada je pogođen upravo kamion s brojem 13 u kojem se nalazila.

Bila je i prva ratna fotoreporterka Vjesnika. Među njezinim poznatim ratnim snimkama su prizori djece i izbjeglica u Topuskom, ranjenika na Petrovoj gori, trećeg zasjedanja ZAVNOH-a i mitinga na Trgu bana Jelačića nakon oslobođenja Zagreba. Blasin i Marković naglašavaju njezin smisao za detalj koji ne narušava cjelinu kadra (Makabijada).

U oslobođeni Zagreb stigla je 9. svibnja 1945. oko 17 sati preko Savskog mosta, a ljudi su na ulicama partizane dočekivali pljeskom i zastavama. Prvu noć u gradu provela je s grupom suboraca u bivšem Pavelićevu sjedištu u Zvonimirovoj ulici, koje su namjerno odabrali kao znak pobjede nad ustašama. Dvorište je još mirisalo na dim spaljenih dokumenata, a ona je spavala na stolu, u vojničkom kaputu i s pištoljem ispod sebe (Centropa; Konjikušić, Crveno svjetlo, str. 64).

Nakon rata Glavni štab Hrvatske uputio je Elviru na rad u novoosnovano vojno zapovjedništvo JNA u Zagrebu. Ondje je od početka organizirala fotolaboratorij, nabavljala opremu i okupljala suradnike, a ubrzo je postala voditeljica fotoodjela. Nadzirala je rad drugih, ali je i sama intenzivno fotografirala (Centropa). Snimala je partijske sastanke, proslave 8. ožujka, 1. svibnja i 25. svibnja te komemoracije. Fotografije su joj objavljivane uglavnom u Vjesniku i Naprijedu. Fotoodjel Doma JNA vodila je do umirovljenja 1964. (Centropa, sažetak).

Isti autori, Blasin i Marković, upozoravaju i na drugu stranu tog razdoblja: nakon 1945. Kohn je napustila klasično reportersko novinarstvo i živjela relativno povučeno (Makabijada). Izvori se tako slažu oko njezine službe u Domu JNA, ali različito naglašavaju koliko je u tom razdoblju bila javno vidljiva kao autorica. Za razumijevanje njezina opusa posebno je važno ono što je sama rekla 2003.: često je snimala i za vlastito zadovoljstvo – prirodu, ljude koje je voljela, prijatelje, djecu prijatelja i djecu koju je vidjela na ulici.

Upravo je taj dio opusa spašen od uništenja, sačuvan na Unwanted Images i pretvoren u zaseban fond „Elvira Kohn“. Riječ je o fotografijama nastalima tijekom dva desetljeća njezina rada u Domu JNA. O tom se fondu i tim fotografijama dosad najmanje pisalo. Ostatak svog arhiva Elvira Kohn darovala je Muzeju revolucije, današnjem Hrvatskome povijesnom muzeju, gdje se, prema njezinim riječima iz 2003., čuva i danas (Centropa).


Elvira Kohn s prijateljicama u Dubrovniku nakon Drugog svjetskog rata.  

Nikada se nije udala, a krivnju je pripisivala fotografiji i stalnim putovanjima. Jedan joj je udvarač, kako je pričala, rekao: „Više voliš svoj fotoaparat nego mene!“ S majkom je živjela do njezine smrti 1977. Od 1945. bila je članica Židovske općine Zagreb i istodobno članica Partije, što je smatrala odvojenim područjima života. U Izrael je prvi put otputovala 1950., a umrla je u Zagrebu u kolovozu 2003., u 90. godini.

Prvu retrospektivu doživjela je tek u devetom desetljeću života: izložba „Fotografije: Elvira Kohn. Retrospektiva“ održana je od 8. do 15. lipnja 1997. u Galeriji „Milan i Ivo Steiner“ Židovske općine Zagreb, uz dvojezični katalog Rhee Ivanuš (zapis u katalogu USHMM-a). Izložba je uključivala i snimke vezane uz logor Kampor.

O njoj su pisali Lucija Benyovsky (1996., o logoru Kampor prema njezinim bilješkama), Barbara Blasin i Igor Marković u Ženskom vodiču kroz Zagreb (2006.) te Renata Jambrešić Kirin (2015.). Najopsežniju analizu donosi Katarzyna Taczyńska (2018.), koja njezine fotografije, dnevnik i pjesmu čita kao osobnu mikropovijest i svjedočanstvo emancipacijskih promjena toga doba.

Njezin intervju dio je arhiva Centrope, koji je preuzeo Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država (USHMM), a njezina je priča obrađena i u Centropinu kratkom filmu Rifka and Elvira – Coming of Age in a Time of War.

Napomena: Centropa u sažetku navodi da je Elvira rođena u Sarajevu u sefardskoj obitelji, od oca Leona i majke Esther. Ta se tvrdnja ne slaže s njezinim vlastitim iskazom ni s obiteljskim stablom, pa se ovdje držimo podataka iz intervjua i obiteljskog stabla.

Izvori

Benyovsky, Lucija: „Fašistički logor Kampor na Rabu prema sačuvanim bilješkama Elvire Kohn“, u: Ivo Goldstein (ur.), Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Židovska općina Zagreb, Zagreb 1996., str. 214–223.

Blasin, Barbara; Marković, Igor: Ženski vodič kroz Zagreb, Meandar, Zagreb 2006., str. 205–211.

Centropa: Elvira Kohn – biografija, intervju vodila Lea Šiljak, Zagreb, svibanj 2003.

Centropa: obiteljsko stablo Elvire Kohn (PDF).

Centropa: film Rifka and Elvira – Coming of Age in a Time of War.

Hlevnjak, Branka: Fotografkinje. Prilozi povijesti hrvatske fotografije 1870.–2000., Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske / Design Art, Zagreb 2005.

Hlevnjak, Branka; Ivanuš, Rhea: Hrvatska antiratna fotografija: Prvi svjetski, Drugi svjetski i Domovinski rat, Design Art, Zagreb 2008.

Ivanuš, Rhea: Fotografije: Elvira Kohn. Retrospektiva, katalog izložbe, Galerija „Milan i Ivo Steiner“, Židovska općina Zagreb, Zagreb 1997.

Jambrešić Kirin, Renata: „Med iz Jasenovca“, u: Korice od kamfora, Meandarmedia, Zagreb 2015.

Konjikušić, Davor: Crveno svjetlo. Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941.–1945., Rosa-Luxemburg-Stiftung / Kolektor, 2018., str. 64. Englesko izdanje u otvorenom pristupu: Red Glow, De Gruyter / Deutscher Kunstverlag, 2021.

Kovačić, Ivan: Kampor 1942.–1943.: Hrvati, Slovenci i Židovi u koncentracijskom logoru Kampor na otoku Rabu, Adamić, Rijeka 1998.

Makabijada: „Zanimljive žene: Elvira Kohn“, prema Blasin i Marković (2006.).

Taczyńska, Katarzyna: „A dokąd teraz? Problematyka obozowa w perspektywie jugosłowiańskiej. Przypadek Elviry Kohn“, Acta Universitatis Lodziensis. Folia Litteraria Polonica 47 (1), 2018., str. 135–158 (bibliografija).

USHMM: kataloški zapis kataloga retrospektive iz 1997.

Žubrinić, Darko: Croatian Righteous – Hrvatski pravednici.